[Ovaj članak je prenet sa bloga “Skribomatić” od Luke Matića, gde je izvorno objavljen 12. juna 2022. godine. Luka Matić se u doktoratu bavi filozofom i sociologom Rudi Supekom koji je knjigom Ova jedina Zemlja (1973.) utemeljio socijalnu ekologiju u Jugoslaviji. Supek je početkom 1970-ih učestvovao u radu nekoliko UN-ovih i nezavisnih međunarodnih konferencija koje su se bavile problemima prirodne okoline. Prvi je u Jugoslaviji recipirao studiju Limits to Growth (1972.), koja se može smatrati pretečom savremenog degrowth pokreta. Supek je pripadao struji humanističkih marksista koji su kolokvijalno nazivani “praksisovcima”, a koji su težli da učitaju liberalni humanizam u Marksa i odatle kritikuju Savez komunista Jugoslavije. Ovo je dovelo do određenih trvenja između njih i SKJ. Pored njih, dolazila je nova, liberalnija, generacija komunista u vidu Latinke Perović, Marka Nikezića u Srbiji, Mirka Čanadanovića u Vojvodini, Staneta Kavčića u Sloveniji i sl. — koji će kasnije biti označeni kao “liberali” zajedno uz neke starije kadrove (poput Koče Popovića). Ovakva trvenja između njih i “starih” kadrova su se produbila nakon masovnih pokreta 1968. i kulminirala u tzv. “čistki” gorepomenutih liberala u periodu između 1972-1974. godine. Ovo je kontekst u kom se ukidaju finansije i časopisu Praksis i tzv. Korčulanskoj školi te se osniva Centar za filozofiju pri Institutu društvenih nauka u Beogradu kako beogradsko rukovodstvo ne bi praksisovce izbacilo na ulicu. U toku ovih godina su se paralelno osnivali marksistički centri širom Jugoslavije, koji su delom služili suzbijanju liberalnih ideja, a pri gostovanju u jednom takvom centru u Beogradu, Vladimir Bakarić je kritikovao upravo apstraktni humanizam praksisovaca na temelju toga da to nema veze sa Marksovim metodom niti kritikom političke ekonomije — usled čega moglo bi se reći, nije ni bilo moguće da praksisovci dođu do Marksovih ekoloških kritika. Tema ovog članka je slična: kritikuje se apstraktna antropocentričnost kod praksisovaca i iz tog ugla se govori o unutrašnjoj granici praksisa kada je reč o ekološkoj problematici, uz kontrastriranje sa zasebnim razvojnim putem Rudija Supeka.]
Supek je praxis filozof koji to nije. S jedne strane, kroz rad u Pogledima on je prethodnik Praxisa i kasnije njegov glavni urednik i predsjednik Korčulanske ljetne škole. S druge strane on generacijski ne pripada društvu praxista od kojih je bar desetljeće stariji,[1] a istom društvu ne pripada ni metodološki kao društvenjački multipraktik, to jest i filozof i psiholog i sociolog u istoj osobi. Tako formatiran, Supek je kontinuirano kroz svoju akademsku karijeru nadilazio kontekste koje je suoblikovao i u njima djelovao. Ovdje hoću u kratkim crtama postaviti problem odnosa čovjek-priroda u praxisu, po mom sudu relevantnog za analizu Supekovih pogleda na ekologiju i rješenja koja je nudio.
Praxis se razvija kao filozofija revolucionarne nade, itekako svjesna problema u svijetu koji je okružuje. Na drugom mjestu pisao sam više o počecima časopisa Pogledi i Praxis te njihovim unutarnjim i vanjskim vezama. Sad bih ponudio jednu drugu opservaciju a to je da su 1952. godine Pogledi okrenuti budućnosti i mobiliziraju znanost u potporu revolucionarnoj djelatnosti. Dvanaest godina i jednu kubansku krizu kasnije, Praxis je programatski puno svjesniji opasnosti koje vrebaju čovjekov svijet, kao primjerice opasnosti od nuklearne kataklizme.
Međutim, nijedan od ovih časopisa nije se programatski orijentirao prema problemima prirodnog okoliša, u smislu ekologije kakva se razvija nakon objavljivanja Limits to Growth 1972. godine. Štoviše, ta studija nije čak ni prikazana u Praxisu, iako bi se to možda moglo očekivati s obzirom na činjenicu da je Supek aktivno sudjelovao u međunarodnim diskusijama koje su uslijedile nakon njezinog objavljivanja. Ipak, ovdje je interesantnije ono čega je u Praxisu bilo, nego ono čega nije bilo.
Praxisovska orijentacija na teorijsko podupiranje revolucionarne socijalističke transformacije – kako jugoslavenskog društva, tako i svijeta – bila je zasnovana na antropocentričnoj koncepciji marksističke filozofije. Kao što nam je u međuvremenu postalo poznato, antropocentrizam nije biodefaultna marksistička ili Marxova pozicija. O tome je u svojoj knjizi o Marxovoj političkoj ekologiji pisao John Bellamy Foster, a u posljednje vrijeme je dva teksta na svom blogu objavio Aleksandar Matković (ovdje i ovdje). Kako Bellamy Foster kaže, bavljenje Marxovom ekologijom blokirala je tradicija hegelijanskog Marxizma Korscha, Gramscija i Lukača, koja je izdominirala marksističkim diskusijama od 1920-ih nadalje. Dodatno, praxisovski marksizam bio je, kako su ga sami nazivali, humanistički. On je razvijan na zasadama Marxovih i Engelsovih Ranih radova, što je u bitnome ograničilo tematske domene i metodologiju praxisa. Potvrdu ovome možemo naći u Historiji marksizma Predraga Vranickog – dugo vremena najprevođenijoj i najobuhvatnijoj historiji marksizma na svijetu – u kojoj nisu obrađene ekološke teme čak ni u kontekstu Engelsove Dijalektike prirode.
Na teorijskoj razini – dakle ontološki i epistemološki – u praxisu dolazi do izjednačavanja čovjeka i svijeta. Kod Gaje Petrovića (»Povijest i priroda«, Praxis 1/1966) čovjek je transnaturalno bivstvovanje čija slobodna stvaralačka djelatnost proizvodi povijesni svijet – nasuprot prirodi koja je domena slijepe nužnosti (prirodni zakoni) i slijepe slučajnosti (prirodni razvoj). Godinama kasnije, Dimitar Dimitrov (»Teorijska iskušenja na fonu naučno-tehnološkog razvoja«, Praxis 1-2/1974) to će artikulirati tako da pravo ljudsko djelovanje odlikuje svrhovita cjelovitost.
Milan Kangrga, koji je u praxisovskoj podjeli rada bio zadužen za praktičku filozofiju, na više će mjesta tokom svoje karijere ustanoviti da svijet ne postoji izvan ljudske djelatnosti. U svojim predavanjima o klasičnom njemačkom idealizmu (Klasični njemački idealizam (predavanja), Zagreb: FFPress, 2008) kaže:
A kada imamo pitanje, po čemu su subjekt i objekt mogući, onda imamo odmah pitanje koje je tu implicirano: po čemu je taj čovjekov svijet moguć? Pa, onda imamo ono što je za nas u svakidašnjem životu ili malo pretjerano ili čak nekako nebulozno: čovjek = svijet. Pa kad kažete čovjekov svijet, to vam je tautologija. ima tu onda puno nerazumijevanja, naročito od ovih takozvanih fenomenoloških mislilaca, koji onda govore o »svijetu života«. Kojega života? valjda čovjeka! onda ne treba reći svijet života, Lebenswelt, to je Husserl, onda svi ponavljaju, pa ne znaju što su govorili. dovoljno je reći svijet, ili dovoljno je reći čovjek, jer je to jedno te isto. nema čovjeka bez svijeta niti nema svijeta bez čovjeka. čovjek je par excellence, dakle po svojoj bîti, svjetovno biće. a budući da je svijet zapravo njegov vlastiti povijesni proizvod, on je praktičko biće, odnosno, svijet je povijesno događanje, to jest, proizvođenje sebe i svijeta u istom činu, kao — vremenovanju.
U tom smislu, čovjek je stvaratelj svijeta i sebe kao svijeta, odnosno povijesti kao jedine svrhovite cjeline. Priroda je takvom čovjeku drugo i strano, domena nedovatljiva kreativnoj ljudskoj djelatnosti. Takva je konceptualizacija fundamentalno suprotstavljena ekološkom razumijevanju prirode, koje ju ontološki demistificira i znanstveno opisuje te na temeljutog opisa informira ljudsko djelovanje kako bi onaj čovjekov svijet mogao održivo opstati. U odnosu spram prirode Supek početkom 1970-ih divergira od praxisa i Ovom jedinom Zemljom zasniva socijalnu ekologiju u Jugoslaviji te omogućuje da naš marksizam – bilo filozofski, bilo sociološki – opstane kao relevantan teorijski pristup u odnosu na nove probleme i izazove.
Luka Matić
[1]Generacijska razlika važna je zato što kroz nju ide povijesna cezura. Supek je studirao u međuratnom razdoblju i politički se formirao kroz ilegalni rad o čemu i sam svjedoči, a živio je i iskustvo nacističkog logora smrti u Buchenwaldu. Njegovi suborci i suradnici intelektualno su se i politički formirali tek u ratu/revoluciji i neposrednom poraću. U vremenu kada je Supek postajao marksistom, Rani radovi još nisu bili objavljeni.
aleksandarmatkovic.wordpress.com 